петак, 6. новембар 2015.

Кога ке остариме..!!!

Од рано наутро станувајки , вклучувајки Тв слушаме различни животни стории, па да ни задржат внимание, маркетиншки трик црната хроника највеке  лугето ја следаат ја ставаат ко ударна вест, отвраш нет исто ти се фака...кој кого убил ,силувал, пожари земјотреси и сл...излегуваш надвор реален живот ,банки, пазар, фирми..ништо подобро...абе ај си викаш куртулил..“мозочен удар , а толку млад“...аууу...е треба да се чуваме од секојдневните стресови...и почнуеш да мрмориш во себе..одејки да ги довршиш у трчаници раб. обврски оти дома те чекаат други....и патем ,забораваш веке  дека треба да внимаваш на себе...Почнуваш повторно да.. се ушалтуваш у тој зачаран круг....и се така.....за ЖАЛ...
Секоај чест на исклучуоци...
Но, ова го сретнав точно на нет...и малку повеке се подзамислив...дека што ке си посееш, тоа ке пожнееш..но , не е така секогаш....
Некогаш и од нашите деца може многу работи да научиме пред се за човечноста...па во целост и оргинал ке напраам Копи Пасте за да го прочитате текстот кој малку е тажен но, повеке
поучен...


KADA OSTARIM (POUČNA PRIČA)  Bila jednom jedna slabašna starica koja je, kada je njen voljeni muž umro, otišla da živi sa sinom, snahom i unukom. Svakog dana njen vid i sluh su se pogoršavali. Ponekad su se njene ruke toliko tresle da bi se grašak iz njenog tanjiraotkotrljao na pod, a supa iscurila iz šolje. Sin i snaha nisu mogli da joj pomognu, ali ih je nervirao nered koji je pravila.I jednog dana su rekli – što je mnogo, mnogo je, pa su za nju postavili mali sto u ćošku pored ormara za metlei dali joj da tamo sama jede sve obroke.Za vrijeme jela, ona bi ih gledala sa drugog kraja sobe, očiju punih suza, ali oni teško da su razgovarali sa njom, osimšto bi je grdili kad bi joj ispala kašika ili viljuška. Jedne večeri, upravo prije večere, mala djevojčica je sjedila na podu igrajući se sa kockama. "Šta to praviš? - upitao ju je otac ozbiljno. "Pravim mali sto za tebe i mamu" - odgovorila je, "Tako da možete sami da jedete u ćošku kada ja budem velika." Otac i majka su zanijemili i to je izgledalo kao da traje cijelu vječnost. A onda su počeli da plaču.U tom trenutku su postali svjesni onoga što su uradili i tuge koju su prouzrokovali. Te večeri vratili su staricu nanjeno pravo mjesto za velikim stolom i od tog dana ona je uvijek jela sa njima. A kad bi komadić hrane pao na sto ilibi viljuška zalutala na pod, izgledalo je da više niko ne mari za to.
Ekskluziva(prevzemeno)

Нема коментара:

Постави коментар